index.html

Uredio Pervey Hoodbhoy

“Islamska Bomba “ je naziv dokumentarnog programa TV mreže BBC, emitiranog 1979 godine, pravljenog po knjizi autora Herbert Krosney, Steven Weismann, D.K. Palit I P.K.S. Namboodir, a koji je u neprijateljskom kontekstu često korišten kao tema raznim diskusijama I pisanjima. Neprecizno okarakterizirana “ Islamska Bomba” je grubo shvaćena kao zahtjev za nuklearnim oružjem koje zbog ideoloških razloga trebalo pripadati širokoj muslimankoj zajednici, te u tom smislu prestavlja konačni izraz islamske solidarnosti.

Zabrinutost " Islamskom Bombom" je u središtu stalnog nastojanja da se zaustavi prodiranje nuklearnog oružja u muslimanske zemlje. Službeni izgovor je uopćen: širenje atomskog naoružanja mora biti zaustavljeno u čitavom svijetu, dok neslužbeno “Islamska Bomba” zaokuplja posebnu pažnju.

Najvažniji od navedenih razloga je terorizam. Zatim opasnost od muslimanskog fundamentalizma Homeinijskog stila koji nekontrolirano plavi svijet, pretvoren u jihad-sveti rat sa izdajnicima, a koji je spreman I voljan da upotrebi ultimantivno oružje masovnog uništenja u nadi za boljim životom poslije smrti. Treći razlog kao potpora predhodnom, je " Islamizam"- strah da u kriznim vremenima muslimanska solidarnost omogući širenje nuklearnog oružja, iz jedne muslimanske zemlje koja ga već posjeduje u drugu koja ga još nema. Konačni razlog uključuje lokaciju: ovaj region je žila kucavica zapada pa zato niti jednoj državi od tolike strateške važnosti ne bi trebalo biti dopušteno da prijeti naftnim interesima.

Strah od islamske bombe također je snažan da u Post-sovjetskoj eri te prestavlja ključni faktor koji određuje vrstu odnosa između Zapadnih autoriteta I onih u muslimanskim zemljama uključenim u traženje nuklearnog oružja. Taj strah je očito tako jak da je 1990 godine zabrana širenja atomskog naoružanja prestvaljala ključnu tačku Američke spoljne politike. Zaočekivati je da će Klintonova administracija postati umješana u ovo pitanje dublje nego I jedna druga do sada. Američka doktrina zahtjeva da sve muslimanske I ne-muslimanske zemlje koje ne posjeduju nuklearno naoružanje (izuzimajući Izrael) budu uvjeravani, nagovarani I izloženi pritisku sve dok se ne odreknu svojih nuklearnih ambicija.

Ozbiljnost američke politike da slijedi ovu doktorinu vidljiva je u njihovom protestu prodaje kineskog reaktora Iranu; u njihovom odbijanju da se smanji napetost sa Sjevernom Korejom sve dok ne obustavi svoj nuklearni program; u suspendiranju ekonomske I vojne pomoći Pakistanu kao kaznu za nastavak nuklearnih proba, te uništenje iračkih nuklearnih sredstava za vrijeme I poslije Gulf rata.

"Islamska bomba" je viđena kao problem zakona I reda koji zahtjeva prigodnu intervenciju policijskih snaga ili kaznene mjere. Medija je kreirala zastrašujući scenario koji prikazuje Sadama Huseina kako miluje nuklearno dugme. Sruja koja, istina neslužbeno, zastupa mišljenje da nakon što je svijet oslobođen Sovjetske opasnosti, novi rat mora biti objavljen Islamskoj Bombi I Islamskom fundamentalizmu. Kako opasnost od " Crvenih I Žutih" uzima svoje mjesto u povijesti, opasnost od muslimaskog fundamentalizma sa islamskom bombom izlazi na vidjelo.

Bilo kako bilo, vjeruje se da je širenje nuklearnog oružja kao svjetski fenomen u svojoj osnovi politički, pa kao takav mora biti I tretiran. To ne značni da se treba čekati na razrješenje svih prepirki među ljudima ili narodima da bi se nešto uradilo. Svjetska zajednica mora bitno poduzeti neposredne korake s ciljem smanjenja napetosti koja inspirira zemlje da traže nuklearno oružje, ili u slučaju onih koji ga već posjeduju da promisle o njegovoj upotrebi.

Zastupanje ovog gledišta zahtjeva procjenu pitanja u vezi nuklearizacije muslimanskih zemalja.

Koji su razlozi da se od svih zemalja juga najdublji antagonizam prema zapadu nalazi među muslimanskim zemljama?

Što bi svjetska zajednica mogla učiniti u cilju ograničenja širenja nuklearnog naoružanja I uz to smanjiti mogućnost nuklearnog konflikta?

Iz svoje ćelije smrti Rawalpindi u zatvoru Zulfikar Ali Bhutto tvorac Pakistanskog nuklearnog programa poručio je budućim pokoljenjima: " Mi znamo da Izrael posjeduju pun nuklearni potencijal. Krščani, Jevreji I Hindusi pojesudu istu moć. Komunisti također. Samo Islamska civilizacija ne, ali situacija će se promijeniti."

Drugi Muslimanski lider nagalsio je potrebu sveukupne Islamske zajednice da posjeduje atomsku bombu. Obračajući se učesnicima Islamske konferencije u Teheranu 1992 god., Iranski Vice- Predsjednik, Sajed Ajatolah Mohajerani poručuje: " Obzirom da Izrael još uvijek posjeduje nuklearno oružje, mi muslimani moramo nastaviti suradnju s ciljem stvaranja atomske bombe, usprkos američkim naporima da zaustave atomsko naoružanje."

Bomba se u muslimanskoj svijesti uveliko prikazuje kao simbol Islamske jedinstvenosti, odlučnosti I samopoštovalja. Ona je u mnogima viđena kao garancija protiv daljnih ponižavajućih poraza, usto kao siguran znak preokreta I kao lijek za bolest kojom su muslimani bili trovani od kraja Zlatne Ere Islama. Ovo isto misle svi muslimani od Alžira do Sirije, pa od Iraka do Pakistana. Država koja bi ovaj san, koji sanjaju svi muslimani, mogla pretvoriti ustvarnost, dobila bi podršku od stotine milijuna muslimana diljem svijeta. Zato je sasvim normalno da bi Pakistan, jedna od muslimanskih zemalja koja je de-facto nuklearna država, uživao znatnu financijsku I političku korist od naftom bogatih Arapskih zemalja. Tako isto, Dr. Abdul Kader Kan, velikan koji stoji iza veoma bogatog uranuim programa, štovan u Pakistanu kao narodni heroj.

Ovakvi “dokazi” pokazuju da bi islamska bomba mogla postati stvarnost, ako ne odmah onda u bliskoj budućnosti. Ali ovo bi bio, u potpunosti, pogrešan zaključak. Islamska bomba nemože postojati, ako prije toga se ne desi nešto na bolje.

Dok vjerski I politički lideri izjavljuju postojanje jedne muslimanske zajednice I slatko riječivo govore o svojoj zajedničkoj obrani, ali činjenica je da je ovo veča iluzija danas nego ikada prije. Jedinstvo muslimanima nikada nije bila jača strana. Nasilna I krvava borba je počela od samog počtka Islama. Poslije smrti božijeg poslanika pitanje ko bi trebao biti sljedeći kalif uzrokovalo je tako veliku podjelu među vjernicima da I nakon 14-est stoljeća vjernici se nisu uspjeli pomiriti. Danas Suni-Šia podjela je žešča nego ikada, I povećana je brojinim I stalnim nasilnim prepirkama među Suni sektama. U 1974-toj Ahmadi sekta je izbačena iz Islama od strane Pakistanskog parlamenta, a ekstremisti su osnovalii snažan pokret koji je upučujući se na izbačene sekte Zikris, Ismailis I Šiaz.

Na političkom stupnju, povijest pamti da kolektivna Islamska svijest je odigrala ulogu u stvaranju vlasti. Kako su se Krišćani zbog moći borili jedni protiv drugih kroz stoljeća, tako su se isto I muslimanske dinastije borile. Umajadi su pokoreni od strane Abasida, a Abasidi izbrisani od strane Buvajada, itd. U poznatoj bitci Panipat u Indiji, prvi kralj Mogul, oteo je vlast od drugog muslimanskog kralja. Poslije, Mogulsi sau se žestoko borili protiv Afganskih I Perzijskih agresora sa sjevera, koji su također bili muslimani. Pa čak I onda kada su muslimani ratovali protiv nevjernika, manjkalo je muslimanske solidarnosti koja bi ih sjedinila: Arapski vladari Španjolske udružili su se sa Kriščanskim agresorima protiv muslimanskih vladara, a u Indiji, čak I super konservativni muslimanski vladari, kao što je Auranzeb, udružili su se sa Hindu princezom da bi se mogli boriti protiv lokalne muslimanske opozicije.

Danas, naftom bogate Arapske zemlje poklanjaju ne iskrenu zabrinutost prema Palestinskom problemu, što oni nazivaju Islamskim problemom, a dok svoje dolare investiraju u Ameriku, Izraelskom glavnom pristaši I osiguratelju Izraelskog proširenja u erije otete tijekom rata. Sistematsko uništenje Beiruta iz 1982, koje su počunule Indijske snage bezbjednosti nad Kašmirskim muslimanima, te Srpski genocid nad Bosanskim muslimanima- sve ovo nije uspjelo izmamiti značajnu reakciju od strane muslimanskog svijeta, u potpunosti.

Ima puno primjera nacionalne žestine ili zajedničkog jezika koji funkcioniše kao mnogo bolji izvor grupnog identiteta nego religija. Naprimjer, Palestinska armija je bila žestok sudionik tlačenja Bengalisa; Sirijci su organizirali Tel-al-Zatar masakr Palestinaca; a Irak, Iran I Turska su zajednički progonili Kurde. Lista je preduga.

Istina je, da san reformista iz devetnaestog stoljeća, kao što je Đemaludin Afgani, je mit koji je ostao bezkoristan. Suvremeni zaključak je da je Islamske bomba je besmislena ideja. Individualne muslimanske zemlje mogu željeti nuklearno oružje, I neke su već godinama vezane u toj spekulaciji, ali motivacije su, u suštini, ne religiozne I nacionalističke, iako su skrivene pod islamskim ogrtačem. Kako je Izraelsko nuklearno oružje namjenjeno da služi Izraelu , a ne Židove, tako isto oružje traženo od strane Pakistana, Iraka I Irana I vjerojatno drugih muslimanskih zemalja, je namjenjena da služi cilju njihovih zemalja.

S vremena na vrijeme, javnost najavi spekulaciju da će Pakistan omogućiti “nuklearni kišobran” za Arabijske zemlje, ako one budu u krizi. Ali ništa u povijesti Pakistana ne pokazuje čvrstu obvezu prema Islamskom problemu . Nije za lako očekivati da će Pakistan riskirati razornu osvetu od strane Izraela ili Amerike, ako pokuša dati nuklearno oružje Srednjem Istoku. Nuklearna kooperacija sa Iranom bi pored neprihvatljivihe opasnosti I straha od ekonomskih sankcija ionako bi bila ometana dugotrajnim Šia-Suni neprijateljstvom. (Ove prepirke ne isključuju tajne transfere nuklearnog napravi-sam oružja u nekim granicama iz političkih ili ekonomskih razloga. Nuklearna pomoć od Francuske Izraelu, I Kineske Pakistanu, su primjeri gdje ni ista religija niti ideologija nisu motivi sa susradnju.)

1981, Predsjedniku Ronald Reganu, je bilo rečeno od strane njegovog nacionalnog sigurnosnog savjetnika, da su Izraelski ratni avioni napunjeni Amerčkim oružjem uništili nuklearnu oružanu bazu u Osirak, Irak, I poslije dugog razmišljanja Presjednik je rekao: “Dečki, će uvijek biti dečki”. Za večinu muslimana, posebno u Srednjem Istoku, američko zagovaranje ograničenje nuklearnog oružja je ciničan I transparentan pothvat. Mjere ograničenja pokazuju se kao puko prepovjedanje od strane moćnika koji naoružavaju naoružane dok razoružavaju nenaoružane.

Izrael, koji posjeduje visoku obranbenu tehnologiju I tajnu obavještajnu službu zajedno sa U.S., je odlučan da postane jedina nuklearna država u Srednjem Istoku, ako treba I silom. Na temelju otkrića Mordeča Vanua pretpostavlja se da Izrael posjeduje oko 200 bojevih glava, od kojih su neke pojačane hidrogenskim punjenjem. Izrael u svom posjedu takodjer ima I napredni sistem slanja Jericho I drugih nuklearnih proektila. Za muslimane je američko saučesništvo vidljivo I u Izraelskom nuklearnom naorožavanju kao I njegovom pomaganju da drži svoje protivnike ne naoružanim. Kada je Izrael isključen iz IAEA zbog bombardiranja Osiračkog reaktora, SAD su se samo za neko vrijeme povukle iz organizacije.

Amerika je srdačno dočekala brojne Izraelske napore da se zaustavi nuklearino naoružavanje Arapskih zemalja. Tri godine prije Osirak napada, Izraelske tajne službe su digle u zrak jezgru Francuskog eksperimentalnog reaktora, koji je trebao biti otpremljen za Irak iz La Sejne-sur-Mer. Danas, sa Iranskim nedjelotvornim nuklearnim programom, Iran je u središtu mračnog proricanja I obavijen je pretnjama Izraelske vojne službe.

Ako povijest može biti ikakav vodič, strah od moguće buduće Izraelske vojne intervencije direktno ili indirektno podržano od strane Amerike protiv Irana, ili čak što više protiv Pakistanskih obogaćenih sredstava u Kahuta, nisu ne moguće. Ali, da li će Izraelska strategija nuklearne špinuaže I vojne sile nastaviti da radi na ne određeni rok? Očigledno mnogi Izraelci misle da hoće, ili nema alternative.

Ali neki Izraelci prepoznaju da bi Izraelski nuklearni monopol mogao napokon nestati; naprednost u tehnologije čini nemogućim čuvanje nuklearnog oružja što dalje od njihovih protivnika. Moshe Arens je, naprimjer, ustanovio da će Izraelski neprijatelji posjedovati nuklearno oružje za sljedećih deset godina. Za Izraelske sokolove, ovo znači da Izrael mora razviti moć napada. Moć napada bi značilo više bojevih glava, jačanje podzemnih projektilnih spremišta, I vjerojatno brodova nosača podmornica.

Postoji tinjanje malo umjerenije struje unutar Izraela kao I priznanje da Izrael mora pronaći zajednički jezik sa Arapskim susjedima kao I domaćim stanovništvom protjeranim razmjenjenom zapljenjene zemlje za mir. Shimon Peres, bivši presjednik vlade I jedan od osnivača Izraelskog nuklearnog programa, danas poručuje: “ Znanost je puno važnija od zemlje. Mi se nemožemo pouzdati u vojničko razrješenje nego samo u ekonomsko I političko. Mi imamo najviše pet do deset godina za sklapanje mira ili ćemo u protivnom imati srednji Istok nagomilan nuklearnim oružjem.

Ipak je samo manjina koja dijeli ovo gledište u Izraelu gdje se nuklearno pitanje pomno izbjegava. Ipak, ono obećava uspjeh u pregovorima. Iako bi bilo optimistično za očekivati prevagu ovakvih stavova u stvaranju nuklearno slobodnih zona na Bliskom Istoku. Mir ovog regiona, ako se ikada postigne, morao bi preći dugački put ka smanjenju muslimanskog nepovjerenja prema zapadu, jer su korijeni takvog antagonizma duboki.

U dane Američkog napada na Iračanske snage u Kuvajtu, opkoljeni Sadam Husein zašio je muslimansku borbenu molitvu Allah-u Ekberu, na Iransku zastavu I molio je pred televizijskim kamerama. To je bio, jako ozbiljan apel moćima političkog Islama I da se pruži otpor zapadu. Prije dvadeset godina, ovaj vođa sekularnog Arapskog nacionalizma bi podigao barjak Arapizmu, pokret koji se suočio sa sramotom poslije uzastopnih gubitaka protiv Arapskih snaga. Ali sada Husein poziva na sveti rat (djihad) I jezik koji je upotrebljavan na Bagdadskom radiju, kroz čitav rat, je bio pretrpan Islamskim simbolizmom. Naprimjer, u Arapsko-Izraelskom ratu iz 1973 godine, Iračani ubijeni u ratu bili su opisani kao šehidi(mučenici), a ne kao patriote. Strategija je uspijevala čak I kada je rat bio izgubljen; Husein je uspio izazvati jaku emocionalnu reakciju od strane muslimana diljem svijeta.

Ovo posstavlja pitanja na koja nema pravog odgovora: Zašto se puno muslimana, a vjerojatno I večina, odlučila ignorirati Huseinovu invaziju Kuvajta I njegove krvave zločine nad drugim muslimanima u Iraku I Iranu, I još šta više, emocionalno su se udružili protiv Američkih saveznika? Zašto neo-funademtalistički Islamski pokret, ima tako puno pristaša kada ustvari, večina njihovih meta su drugi muslimani? Fundamentalističke mudjahedinske sekte u Afganistanu, pretvorili su grad Kabul u borilište, I jako su zaokupljeni bombardovanjem susjeda, pljačkom, sakaćenjem I silovanjem pristaša onih drugih, I to sve u ime islama. Rastući religiozni pokret u pakistanu, Andjuman Sippah Sahaba, traži progon Širaza iz Islama, te redovito izvršavaju atentate I ubojstva u cilju postizanja svojih zahtjeva. Gnjev, nasilje I fanatizam izgleda su prodrle u svaku muslimansku zemlju.

Jedna od posljedica muslimanskog ekstreminizma povečava (I vrača unatrag) reakciju zapada da vidi, večinu,ako ne i sve, muslimane kao lude fanatike, bez razloga. Ali ovo je iracionalan stav. Nasilje I ekstreminizam nisu monopolo(jedina stvar) islamskog fundamentalizma; to je normalno u fundamentalizmu svake vjere, šta više, mučenje nanjeto čovječanstvu modernih zapadnih civilizacija je puno jače I veče, najviše zato što one imaju puno jače naoružanje za uništenje. Ali, politički islam ima izvanrednu moć da mobilizira muslimane čitavog svijeta. Zašto je islam po svom karakteru toliko ratoboran prema zapadu?

Odgovori na ova pitanja vjerujem imaju, relativno malo s vjerom a puno više sa očitim I direktnim iskustvima muslimana ovog stoljeća. Vojni politički islam izniknuo je kao protivljenje opakom neuspjehu muslimanske zajednice, da obezbjedi osnovne potrebe za dostojanstveno i ljudsko postojanje. Nejednaka podjela bogastva u muslimanskim zemljama, zabrana funadamentalnih sloboda, iskorištavanje manjina I žena I povećanje populacije ljudi bez kontrole, proizveli su noćnu moru. Muslimanske zemlje su masakrirale svoje ljude u tisućama, u Iraku, Siriji, bivšem Istočnom Pakistanu I Timoru. Tamo nalazimo diktatore I prevrate, nepravednu podjelu vlasti I korupciju. Vođe vlada u muslimanskim zemljama, rijetko se penzionišu da bi mogli igrati golfa, umjesto toga, često dočekaju nasilnu smrt, u atentatima.

Zaražena vjerskim I etničkim mržnjama I gurnuta unazad unazadnim unutrašnjim snagama, kriza muslimanske zajednice nikad nije bila dublja. Eqbal Ahmed piše u Pakinstanskim dnevnim novinama(Pakistani Daily Observes):” Teško je prozvati tako iskvarenu I potkupljivu zajednicu u zapisima povijesti. Svaka od 30 islamskih vlada je dominirana vlastitim vođama… Svi se zanose mašinama, ali ne poznaju tehnologiju. Ni jedna od država nema niti jedan ugledan univerzitet, niti istražni centar. Manjka im volje isto koliko I znanja kako bogastvo pretvoriti u kapital, važnost u utjecaj, sredstva u moć.

Suočeni sa fundamentalnom krizom I propadanjem islamske civilizacije, tri su različita odgovora izašla na vidjelo. Prvo; najzapaženije, nastoji dodijeliti sve neuspjehe I poraze odstupanju od Istinitog Puta; nastoji nadoknaditi neke idalne verzije slavne muslimanske prošlosti kroz striktnu odanost islamu I njegovim obredima.Saudijska Arabija I Iran ideološki neprijatelji, udruženi su u njihovoj opoziciji u zapadne kulture I svećenstva, racionalizma I univerzalnim idealima.

Drugi odgovor, još dominantniji, iako neizrečen, je tu da prilagodi Islamsku vjeru, zapadnom svijetu. Ovo je dovelo do treće varijante ukorjenjene u uplitanje u tuđe poslove, u kojoj zahtjevi religije I vjere su smatrane ne povezani za zabrinutost za ekonomski I politički život. Čak se I muslimanske vođe slažu stim ( Mohamed Ali Jinnah, Habib Borguiba, Gamel Abdul Nasser, Ali Bhutto, I Sadam Hussein su primjeri), slobodno su upotrebili Islamske simbole da bi postigli političke I nacionalne ciljeve I u zakoniku opravdavaju upotrebu Islama u politici.

Unutrašnji nemiri, iako objašnjavaju snaženje fundamentalnog islamskog pokreta ne daju objašnjenje odakle dolazi tako jaka protiv-zapadna orijentacija. Brz pogled kroz povijest pruža odgovor na ovo pitanje.

Kroz stoljeća, Islamska veza sa zapadom I sa svojim teritorijalnim područjima je bila nestalna Bilo je dana kada su se svađali, na primjer, za vrijeme Krstaških ratova, ali isto tako bilo je dana intimne I plodne suradnje. Sedam stoljeća muslimanske vladavine Španjolskom dalo je Europljanima između ostalog, pristup Grčkom I Islamskom blagu. Postojala je fundamentalna simetrija između Islama I zapada, simetrija razrušena brzim povećanjem nauke na zapadu, popraćena Europskim imperijalizmom opskrbljena kako vojno tako I intelektualno moćnim produktima iz Doba Razuma.

Usprkos pet stoljeća duge tradicije, brilijantne učenosti I naučnog uspjeha, Islamska civilizacija je statična od otprilike 14. stoljeća. Tako, tradicionalna muslimanska zajednica stajala je bespomoćno pred snažnim napodom 18-to stoljećnog trgovačkog imperijalizma. Skoro čitav muslimanski svijet, od Zapadne Afrike do Istočne Azije bio je munjevito koloniziran.

U centralnoj Aziji, vladavina Petra Velikog I Rusko isksavanje kao velike moći iz 1880-tih, Kanates od Kive , Bukhara I Kokanad, postale su brze nagrade za kolonijsko obogaćenje. Sukob industrijskog I kapitalističkog zapada sa tradicionalnom I ne savremenom zajednicom ostavila je islamsku zajednicu ukoćenu, neorentiranu I poniženu. Ožiljci jos nisu zarasli.

Kraj kolonijalne ere donio je euforiju, vjerojatno sličnoj euforiji koju danas vidimo u Centralno Istočnim Muslimanskim republikama. Ali kako je tradicionalna, politička, ekonomska, socionalna I kulturna veza opasno zagrižena tijekom dugog susreta sa imperijalizmom, još ne razvijene muslimanske zemlje slabo su bile pripremljene za svijet koji se toliko promijenio. Uskoro su se osnovali nacionalistički pokreti, ili, kao u Ahmed Sukarn-ovoj Indoneziji I Muhammed Mossadeq-uovom Iranu, postali su žrtve Američko sponzoriranog rušenja.

Bez sumnje, nasilno protjerivanje Palestinaca iz njihove domovine, stvorilo je veliko neprijateljstvo muslimana prema zapadu. Izraelska polica nastojala je eliminirati Palestince iz ostatka njihove domovine, viđena je kao neprestano podržana od strane Amerike. Jednom svet I nacionalan Arapski povod, palestinski problem sada se okarakterizira kao jedini iznačajni Islamski problem.

U kasnom razdoblju ovog stoljeća, pojavio se opasan I opak ideal u muslimanskoj vezi sa zapadom. Muslimani vide sebe kao mučenike zapadne vojne sile; ovo vodi generalnoj percepciji, koja kaže da zapad vlada I ruši muslimanske zajednice kroz ekonomsku I političku moć. Stoga muslimani kako bi u ostalom I svi ostali koji bi se osjećali opkoljeni, pokazuju tendenciju vračanja I ojačavanja vlastitog identiteta kroz odupiranje zapadu I obračanje staro islamskoj slavi.

Posljedica muslimanskog opsjednutog mentaliteta- obilježje koje dijele sa Izraelcima- postalo je masovna paranoja. Veliki broj muslimana, začuđujuće vjeruje u lude teorije internacionalnih zavjera protiv Islama. Muslimanski svečenici I političari proglašavaju zapad uzrokom svih bolesti islamskog svijeta. Zapadnjačka kultura, koja zauzima svaki muslimanski dom preko masovne medije, je osuđena iako dozvoljena da nastavi, I ponekad čak dobro došla, proizvodi rijetku formu kulturalne šizofrenije.

Ako potjera za nuklearnim oružjem nije proizašla iz vjere, onda ostaje puno općije pitanje. Zašto neke zemlje toliko žude za nuklearnim oružjem? Moć zapažanja za pretnje je bez sumnje, jako važna, ali nije potrebno to uveličavati. Prestiž I moć mogu biti ekstremno važni takodjer.

Računajući na pervezno vrednovanje koje je ljudska vrsta naslijedila, učeči iz vlastite nasilničke prošlosti, prepostavlja se da je nacija koja posjeduje moć uništenja automatski važnija od one koja nema te moći. Čini se da Ujedinjene Nacije uvažavaju ovu uvjetnost; svih pet članova Sigurnosnog Sabora posjeduju nuklearnu moć. Globalna plima neprijateljstva, otpora I krvavih ratova, masivne zalihe uobičajenih ali visoko razornih oružja od industrijskog sjevera su pohlepno tražene od strane mnogih zemalja juga. Gulfski Rat pojačao je ovu poruku, bio je to jako važan stimulans za širenje svih vrsta oružja. Par mjeseci poslije rata, jedna od uspješnih izložbi vojnih aviona održana je u Le Bourget, sjeverno od Pariza, govoreći o broju kupaca iz zemalja u razvoju najtraženiji su bili F-16-ske, helikopterski mitraljezi, navodeći projektili. Nuklearno oružje bi bilo sigurno više atraktivno da ga je bilo mogućno dobiti.

Što znači, da nuklearno oružje vodi do modernizacije.

Islamske ili ne, mnoge muslimanske zemlje žele nuklearno oružje iz specifičnih nacionalnih razloga. Prateći logiku modernizacije, one , kao I druge zemlje u razvoju imitiraju ono što je razvijeni Sjever već uradio. Stoga se muslimanske države ne razlikuju od ostalih modernih država koje imaju ili pokazuju želju da imaju oružje masovne destrukcije. Ako muslimanska država posjeduje nuklearni arsenal, vrlo je vjerojatno da če se ponašati kao I svaka druga nuklearna država. Islamsko zajedništvo u tom slučaju vjerojatno ne bi igralo nikakvu ulogu.

Može li internacionalna kontrola efektivno zaustaviti širenje nuklearnog oružja? Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Amerika koja je mogla dobiti proširenje utjecaja u Savjetu Bezbjednosti jasno pokazuje želju da instrumentalizira Ujedinjenje Narode (UN) kao sredstvo za postizanje ovog cilja. Druga sredstva uključuju IAEA ( Internacionalna Agencija za Nuklearnu Energiju). Nova procedura će biti primjenjivana nakon potvrđivanja svake strane potpisnika sa svakom točkom ugovora o ograničenju širenja nuklearnog naoružanja. U travnju 1992 god. Londonska grupa za nuklearno snabdijevanje proširila je kontrolu na dvostruku upotrebu sredstava. Grupa zaključuje da takva sredstva nemogu biti prodana zemljama osumljičenim za posjedovanje programa nuklearnih eksplozija. Uzrok ovakvih restrikcija je pod upitnikom. Sredstva dvostruke upotrebe uključuju: kompjutore, kontrolne sisteme, visokobrzinskih kamera, specijalnih čelika itd. Navedeni nuklearni potencijal ima I industrijsku upotrebu, tako da se pažljivim nadgledanjem njegovog izvoza može postići pozitivan efekt proliferacije, ali je očito da je ovakva procedura učinkovita samo do izvjesne granice.

Postaje sve lakše I lakše, čak I nerazvijenim zemljama sa marginalnom tehnološkom infrastrukturom, razvijanje elementarnog programa za nuklearno naoružanje, naravno ukoliko su dovoljno motivirani. Dokaz ovoga je Pakistan, sa svojim nacionalnim godišnjim prihodom ne večim od $400 po glavi, sa oko 74 procenta nepismene I neobrazovane populacije, a njihov školski sistem rankira se sa najsiromašnijim u svijetu. U prošla dva desetljeća, sveučilišni sistem ovdje je potpuno kolapsirao. Idustrijska baza je nerazvijena-gotovo 80 procenata izvoza čine poljoprivredni proizvodi, dok proizvodni sektor ostvaruje samo 20 procenata od ukupnog godišnjeg proizvoda. Usprkos svemu, Pakistan je prva muslimanska država koja posjeduje nuklearno oružje. Nakon Indijskih nuklearnih proba 1974 god. Pakistan osjeća da je izložen smrtnoj opasnosti od zemlje protiv koje su vođena tri velika rata. Porast nuklearnog naoružanja viđen je kao način preživljavanja, prestiž I moć, kojeg je ono donijelo Arapskom svijetu je dobrodošlo kao drugorazredna nagrada.Koncentrirajući svoje ograničene naučne potencijale u razvoj nuklearnog programa, te razvijajući superiornu internacionalnu mrežu potajne trgovine nuklearnim materijalom, Pakistan je dobio mogućnost za izgradnju sofisticiranog nuklearnog poretka, pogotovu u usporedbi sa drugim oblastima naučnog nastojanja. Prema izvještaju Carnegie Saveza za Pomoć Održanja Internacionalnog Mira, Pakistan koji je stekao prvo nuklearno oružje 1986 god. Danas posjeduje količinu materijala za nuklearnu fiziju za izgradnju petnaestak bombi, a vrlo vjerojatno I svih ostalih potrebnih komponenti.

Trenutni stupanj nuklearnog razvoja Pakistana ne kvalificira ga automatski kao nuklearnu silu. Tajno posjedovanje nekoliko nedotjeranih bombi sumljive vrijednosti I ekplozivne moći nemože se izjednačiti sa stranom vojnom silom. Drugi ključni uvijeti kao sustav za dopremu komandi, kontrolni, komunikacijski I informacijski sustavi koji upravljaju nuklearnim ratom, još uvijek nisu razvijeni. Ako Indija proglašava sebe nuklearnom silom, Pakistan će uraditi isto. Pakistan igra igru dvosmislenosti pomno motreći poteze Indije.

Ako to može Pakistan, mogu I mnogi drugi. Među muslimanskim zemljama Irak I Iran su najjači kandidati za pridruženje nuklearnom timu. Njihova ekonomska moć je mnogo veća a njihova tehnička baza uporediva je prema ekspertima za nuklearno oružje koji su proučavali dokaze podastrte od strane specijalne komisije UN-a za vrijeme rata u Zaljevu. Irak je od svoje prve nuklearne bombe bio udaljem samo tri godine. Uništenje njegovih nuklearnih sredstava ,za vrijeme rata kao I poslije rata, predstavljao je glavni kamenac spoticanja njegovom nuklearnom razvoju. Čak I ovako postoji mogučnost za obnovu programa u samo nekoliko godina, jednom kada sankcije kojima je Irak izložen budu ukinute.

Za razliku od Iraka, položaj Irana ukoliko bi zatražio razvitak nuklearnih mogućnosti, je bolji. Za vrijeme Shah-ove vladavine, veliki projekat za instaliranje desetina reaktora za generaciju nuklearne moći, okupio je tisuće Iranskih inžinjera I tehničara treniranih u Americi I drugim zapadnim zemljama. Nakon revolucije program je zaustavljen, ali potencijal je ostao, a od rujna 1992 god. kada je Iran sklopio ugovor o kupnji Kineskog test-reaktora, vidljiv je I želja za njegovo oživljavanje.

Države koje posjeduju nuklearno oružje moraju poduzeti efektivne korake prema globalnom razoružanju. Ne postoji drugi način. Dok je NPT važan kao sredstvo sa smanjenje mogućnosti nuklearnog konflikta, I koji bi trebao potpisan od strane svih nacija, morao bi biti pozdravljen kao samo privremeni dogovor. Apsolutno ne postoji razlog zbog kojeg bi svijet trebao, ili morao prihvatiti da samo oni koji trenutačno posjeduju nuklearno oružje imaju pravo na njegovo neograničeno posjedovanje. Zemlje posjednice mogu demonstrirati svoju odanost eventualnom globalnom razoružanju, I obogatiti vlastite napore u ograničenju nuklearnog širenja, na taj način što bi se oderekle dijela vlastitog oružanog potencijala. Strateški koraci redukcije oružja, te podsredstvo u pregovorima zemalja nuklearnih sila su svakako pozitivni napori ali ne sežu dovoljno daleko. Čak I ako se obje predpostavke ispunjene, Amerika će još uvijek ostati sa 3500 komada strateškog oružja. Nekoliko tuceta ovakovog oružja je dovoljno za zastrašivanje.

Trebalo bi zabraniti I stalne zahtjeve za "modernizaciju" oružja, pogotovo tamo gdje je totalni arsenal fiksni. I kao zaključak sve nuklearne probe trebale bi u potpunosti biti zabranjene.

Trebalo bi čvrsto odlučiti da se zaustavi politika “prve-upotrebe”, te se okaniti uvažavanja nuklearnog oružja u cilju razrješenja internacionalnih sukoba. Države koje posjeduju nuklearni arsenal morale bi dati garanciju da niti pod kojim uvjetima neće korostiti nuklearno naoružanje protiv država koje ga ne posjeduju. Amerika je naprimjer, aktivno prezirala ovu odredbu tijekom ratova protiv svojih ne-nuklearnih oponenata, Koreje I Vietnama.

Logički Ujedinjeni Narodi su organizacija za polaganje kapitala u novi nuklerani poredak. Jedna mogućnost je oživljavanje Baruch plana, koji je bio odbijen od strane Sovjetskog Saveza 1946 god. Ovaj plan je zahtjevao da sav nuklearni materijali eksplosiv bude u vlasništvu centralnog autoriteta pod direktnom kontrolom Saveza Bezbjednosti, koji bi imao nadzor nad nekoliko nuklearnih oružja da zastraši potajno nuklearno naoružavanje bilo koje države. Niti jedna pojedinačna država ne bi mogla posjedovati nuklearno oružje. Već je skoro pedeset godina kako je plan odbačen nakon veoma kratkog razmatranja. Danas on zaslužuje ozbiljnu pažnju.

Duboka struja dijeli dvije hemisfere na povlaštene I obespravljene, na one koji imaju I one koji nemaju. Trenutačna sveukupna komunikacija čini nemogućim skrivanje siromaštva-svejedno da li je to siromaštvo zbog nedostatka novca, vlasti ili organizacijske mogućnosti. Širenjem ove struje, svaka strana nalazi sve manje zajedničkog sa onom drugom. Sukobi, frustracije I zamjeranja tvore I nalaze izražaja kroz ponovno utvrđene religijske, nacionalne, jezične I plemenske identitete. Islam je posebice, dobro prilagođen prihranjivanju pokreta, izvodeći svoju snagu iz takvih osobenosti, iako postojeće stanje istoćne Europe svjedoči o sveukupnosti ovakvog preporoda.

Za lako je očekivati da islamska bomba nikada neće ni postojati. Nije za očekivati, ali nije ni isključeno, pojmljivo je da bi se to moglo ostvariti ako se muslimani osjete pritjeranim uza zid. Islam može obezbijediti dostatan, strogo zakonit princip ukoliko se cijela muslimanska zajednica osjeti ugroženom. Među Muslimanima vlada sumnja da, poput Jevreja tijekom 1940-tih, postaju meta za etnička čiščenja. Genocid u Bosni, zahtjevi stranki desnog krila u Izraelu za masovnim progonima Palestinaca, kao I kolektivne kazne izrečene Iračkim civilima, široko su primlljeni kao dokazi etničkog čiščenja. Ista sumnjičenja mogu poduprijeti zahtjeve za uspostavu muslimanske vlasti.

Zapad ne smije hraniti muslimanske psihoze. Potreban je politički a ne kazneni pristup koji bi istaknuo pozitivne strane diplomacije I potrebu za regionalnim dogovorima. Muslimanskim zemljama treba dati više prava da potvrde nadu u budučnost te da nađu utočište u pravednim rješenjima za svoje svađe sa drugim narodima. Ovo zahtjeva uspostavu novog poretka sveukupne demokracije, koja bi Muslimanima I drugim narodima Juga dala stvarnu političku I ekonomsku moć. Dvije glavne internacionalne organizacije: Savjet Bezbjednosti I Međunarodni Monetarni Fond sa svojom iskrivljenom unutrašnjom organizacijom, trebao bi biti doveden u red tako da zastupa sve identitete koje predstavlja.

U isto vrijeme, demokratske pokrete za društvenim promjenama mirnim putem u zemljama Juga treba ojačavati. Niti oni koji potpomažu širenje nuklearnog oružja, niti muslimanske zemlje među njima, ne obezbjeđuju svojim stanovnicima život u kojem su ljudsko dostojanstvo I sloboda štovani. Potreba za naoružavanjem, beščutnim I brutalnim bojnim postrojbama, otocima sjaja među velikim morima bjede ljudske mizerije, široko rasprostranjene korupcije I dijeljenja vlasti među svojima te grandioznih prijekata, su svakodnevni. One zemlje kojima manjka unutarnji dinamizam I snaga da se suoče sa vlastitim slabostima, pribjegavaju o dokazima o zavjeri. Zahtjevi Juga za višim stepenom moralnosti I duhovnosti je lažan, njihov tretman prema vlastitim građanima je dovoljen dokaz za to.

Zadak da se ograniči nabavka nuklearnog oružja je obeshrabljujući I sa neizvjesnim ishodom. Iako je kraj hladnog rata stvorio ogromne mogućnosti za novu sliku svijeta sa mnogo manje nuklearnog naoružanja, ova povijesna prilika mogla bi lako biti izgubljena I nadomještena nuklearnom anarhijom s vjerojatnim posljedicama brzog širenja lakodostupne tehnologije mnogostruke namjene, zajedno sa globalnom pojavom nove kulture u nauci. Proturječje je da iako je šansa za mnogim nuklearnim detonacijama u biti svedena gotovo na nulu, vjerojatnoča za nekolikim ili samo jednom, po svoj prilici raste. Nema vremena za samozadovoljstvo.